Postojanje i raspodjela podzemnih vodenih tokova na određenom području uvjetovani su geološkim profilom Zemljine kore, tj. njenim sastavom i građom duž okomitog presjeka sedimentnih slojeva koji tvore tlo tog područja. Osnovne strukturne značajke tla koje određuju njegovu vodopropusnost dane su udjelom gline, silta i pijeska odnosno šljunka, u građi slojeva tla. Pijesak i šljunak su zbog svoje krupnozrnate građe i visoke poroznosti idealni za tvorbu podzemnog vodonosnika. Glina je s druge strane finozrnati mekani sedimentni materijal plastičnih svojstava, čestica manjih od 4 µm, vrlo niske poroznosti, i kao takav je nepropusan za vodu te gradi krovište odnosno podinu podzemnog vodonosnog koridora.

 

Kakvoća podzemnih voda, posebice onih na većim dubinama, općenito je znatno bolja od one od površinskih voda, pa se može zaključiti da su podzemne vode čišće, iako su i one izložene cikličkim promjenama kakvoće, ovisno o dubini, filtracijskim karakteristikama sedimenata i sastavu vodonosnog sloja. Najčešće onečišćenje podzemnih voda je uzrokovano infiltracijom zagađivala s površine tla, iz životinjskih farmi, poljoprivrednih površina, industrijskih otpadnih voda, neispravne kanalizacijske mreže, prometnica, odlagališta otpada i slično. Proces infiltracije bitno utječe na kakvoću podzemne vode, jer u povoljnim okolnostima može filtriranjem ukloniti dio, pa i glavninu zagađivala iz površinskih slojeva.

 

Fizičko zagađenje podzemnih voda očituje se u promjeni boje, mirisa, okusa, mutnoće i temperature vode. Okus i miris ne moraju nužno ukazivati na prisutnost tvari opasnih po zdravlje, ali umanjuju organoleptička svojstva vode katkada i do te mjere da ona postaje neupotrebljiva za piće.

 

Kemijsko i radiološko zagađenje može biti u manjoj mjeri uzrokovano prirodnim sastojcima stijenja, ali je pretežito izazvano ljudskom aktivnošću. Podzemne vode mogu sadržavati tragove raznih štetnih sastojaka: soli teških metala (aluminij, olovo, krom, živa, bakar, kadmij), mineralne soli iz umjetnih gnojiva (fosfati, nitrati) i organske spojeve (derivati nafte, pesticidi, detergenti). Radiološko zagađenje može biti posljedica otapanja prirodnih radioaktivnih tvari iz stijenja, ali češćće i u daleko većoj mjeri nastaje uslijed neodgovarajućeg odlaganja radioaktivnog otpada (nuklearne elektrane, bolnice). Prisutnost ovih spojeva u podzemnoj vodi u koncentracijama iznad maksimalno dopuštenih za pitku vodu znači da se ona ne može koristiti za piće.

 

Mikrobiološko zagađenje vode nastupa uslijed pojave patogenih mikroorganizama koji nisu autohtoni u vodonosniku, nego su tamo dospjeli  iz neispravne kanalizacijske mreže, kao otpadne tvari ljudi odnosno životinja (koliformi, enterokoki, streptokoki, E. Coli, salmonella, i dr.). Filtriranjem kroz stijene međuzrnske poroznosti, velik će dio tih mikroorganizama ostati na površinama čestica stijenja, a samo manji dio će biti pronesen do crpilišta. Sitnozrnati minerali (gline) imaju značajna purifikacijska svojstva čvrstog dijela vodonosnika. Osim takvim prirodnim načinom filtriranja, prisutnost patogenih mikroorganizama u podzemnoj vodi može se eliminirati postupcima dezinfekcije, upotrebom odgovarajućih dezinfekcijskih sredstava, ali na način i u količinama koji neće izazvati kemijsko zagađenje iste vode.

 

dr. sc. Z. Fröbe, dipl. ing. kemije