Analiza pitke vode (površinske, bunarske, izvorske, vodovodne, mineralne, itd.) obuhvaća različita fizikalna, kemijska, (mikro)biološka, toksikološka, radiološka i neka druga ispitivanja. Ta se ispitivanja kao i načini uzorkovanja vode razlikuju s obzirom na vrstu analize (na to o kakvoj se vodi radi i koje zahtjeve ta voda mora ispunjavati).

 

Kontrolu i provjeravanje kakvoće pitke vode obavljaju specijalizirane ustanove u većim gradovima, regionalnim centrima, ustanove koje su za tu svrhu opremljene potrebnom analitičkom opremom i odgovarajućim znanjem.

 

Temeljni zahtjevi o kakvoći voda za piće u Republici Hrvatskoj opisani su u Pravilniku o temeljnim zahtjevima za prirodne mineralne, izvorske i stolne vode (NN, 02/05) i Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN, 47/08).

 

Analizom uzoraka vode za piće mogu se obuhvatiti svi ili po potrebi samo neki od parametara opisanih pravilnicima. Parametri koji se koriste u rutinskim analizama uzoraka vode za piće su slijedeći:

 

  • Fizikalna analiza: temperatura, kiselost (pH vrijednost), elektrovodljivost, miris, boja, mutnoća, ostatak nakon isparavanja, ostatak nakon žarenja
  • Kemijska analiza: sumporovodik, ugljični dioksid, otopljeni kisik, slobodni klor, amonijak, nitrati, nitriti, tvrdoća, ukupna organska tvar (utrosak KMnO4), kloridi, sulfati, fosfati, metalni ioni
  • Bakteriološka analiza: ukupan broj živih bakterija, ukupni koliformi, Escherichia coli, enterokoki, paraziti, enterovirusi, Salmonella spp., bakteriofagi

Vrijednosti ovih parametara izravno ili neizravno ukazuju na stupanj čistoće vode ili prisutnost mogućih zagađenja. Bakteriološki pregled vode za piće ima za cilj utvrditi da li je voda onečišćena fekalijama, kakvo je stanje zaštite vodonosnog sloja od vanjskog bakteriološkog zagađenja i kakva je učinkovitost procesa za pročišćavanje i pripremu vode u vodoopskrbnoj mreži. Prisutnost koliformnih bakterija se uzima kao pokazatelj fekalnog onečišćenja. Određivanje ukupnog broja bakterija u vodi od velikog je značaja za ocjenu učinkovitosti pročišćavanja vode postupcima filtracije, kloriranja i ozoniranja.

 

Ukoliko se sumnja da je uzorak vode već značajnije opterećen zagađivalima, posebice onima organskog porijekla, tada se analizom mogu dodatno obuhvatiti još neki parametri kao što su: ukupni dušik, kemijska potrošnja kisika (KPK), biološka potrošnja kisika (BPK) ulja i masti, fenoli, detergenti i slično, koji su uobičajeni za analize otpadnih voda.

 

Prisutnost anorganskih spojeva (mineralnih soli) u vodi izražava se kao tvrdoća vode, a to je skupni pokazatelj definiran kao zbroj koncentracija prisutnih kalcijevih i magnezijevih soli. Tu su obuhvaćena tri podpojma: ukupna, karbonatna i stalna tvrdoća vode. Ukupnu tvrdoću čine sve soli kalcija i magnezija (stroncija, mangana, željeza i aluminija). Karbonatnu ili prolaznu tvrdoću (koja se može ukloniti iskuhavanjem vode) čine kalcijevi i magnezijevi karbonati i hidrogenkarbonati. Nekarbonatnu ili stalnu tvrdoću u prisutnosti navedenih iona uvjetuju sulfati, kloridi, nitrati, a u manjoj mjeri borati, jodidi i ostali anioni. Stalna tvrdoća vode je razlika ukupne i karbonatne tvrdoće. Ova se tvrdoća ne može ukloniti iskuhavanjem vode.

 

Zbog velike raznolikosti organskih spojeva koji se mogu naći u uzorku vode (površinske, otpadne itd.) njihovo pojedinačno određivanje je osobito zahtjevno. Stoga se obično određuje ukupna količina organskih sastojaka u vodi mjerenjem skupnih parametara: kemijska (KPK) i biokemijska (BPK) potrošnja kisika, ukupni organski ugljik (TOC od engl. Total Organic Carbon), ukupni fosfati i dr.

 

Kemijska potrošnja kisika je količina oksidacijskog sredstva (KMnO4) preračunata na kisik, koja se utroši za oksidaciju svih organskih sastojaka vode uz određene reakcijske uvjete, pa je tako pokazatelj ukupnog sadržaja organskih opterećenja u uzorku površinske ili otpadne vode.

 

Biokemijska potrošnja kisika (BPK) je veličina koja označava količinu kisika (izraženu u mg dm-3) potrebnu da se razgradi organska tvar u 1 litri otpadne vode pomoću aerobnih bakterija pri konstantnoj temperaturi od 20 °C tijekom pet dana. BPK ovisi o većem broju faktora: vrsti i broju mikroorganizama koji se nalaze u vodi, vrsti otpadne tvari i vrsti biokemijske razgradnje, ponudi hranjivih tvari za mikroorganizme, koncentraciji kisika, trajanju ispitivanja, vremenu potrebnom za razvoj mikroorganizama na otpadnim organskim tvarima, temperaturi i osvjetljenju.

 

Određivanje TOC-a obuhvaća ukupan ugljik vezan u organskim spojevima koji se nalaze u uzorku vode, a temelji se na spaljivanju uzorka vode, te određivanju ugljika bilo kao ugljičnog dioksida ili kao metana različitim mjernim tehnikama. Određivanje prisutnosti svih spojeva fosfora provodi se na sličan način, spaljivanjem uzorka vode u atmosferi kisika i mjerenjem koncentracije proizvedenog fosfata, koji se uzima kao zbirni pokazatelj prisutnosti svih zagađivala koja sadrže fosfor.

 

Primjena skupnih parametara prikladna je za rutinsko određivanje ukupnih organskih zagađivala jer su postupci relativno jednostavni, brzi i jeftini. Međutim, veliki im je nedostatak da ne omogućuju pojedinačnu identifikaciju zagađivala, tj. ne pokazuju koji su spojevi zaista prisutni u uzorku. Primjerice, određivanje ukupnih fosfata može pokazati povišeni sadržaj spojeva fosfora u vodi, ali ne i kojih, a taj može proisteći od zagađenja bilo mineralnim gnojivima, detergentima ili organofosfornim pesticidima, od kojih svaki ima drugačiji učinak u okolišu i na zdravlje ljudi.

 

Jednoznačna identifikacija organskih spojeva u uzorku vode može se odrediti jedino skupim i vrlo zahtjevnim analizama vode analitičkim postupcima, koji uključuje analizu vezanim sustavima plinski kromatograf – spektrometar masa (GCMS), odnosno visokoučinski tekućinski kromatograf – spektrometar masa (LC/MS), uz korištenje velikih baza podataka koje sadrže spektre masa svih prepoznatih zagađivala. Ove se analize ne obavljaju rutinski, već samo iznimno i na poseban zahtjev naručitelja, a mogu se provesti samo u specijaliziranom laboratoriju koji raspolaže GCMS i/ili LC/MS uređajem i za te svrhe posebno obučenim osobljem.

dr. sc. Z. Fröbe, dipl. ing. kemije