Organska zagađivala mogu biti unesena u okoliš bilo iz točkastih izvora (npr. industrijski ispusti, odlagališta otpada) ili taloženjem iz zraka (npr. prskanjem pesticidnih formulacija po usjevima), čime se nanose na relativno veću površinu tla. Po dolasku u tlo, ovisno o svojim fizičkim svojstvima, organska zagađivala mogu doživjeti različitu sudbinu: mogu ishlapiti natrag u atmosferu, kodestilirati s vodenom parom ili se razgraditi pod utjecajem sunčeva svijetla i djelovanjem mikroorganizama. Oborine i vjetar mehanički uklanjaju organske tvari s površine kontaminiranog tla do konačnog odredišta svih polutanata, površinskih voda i putem njih do podzemnih vodenih tokova.

Odmah po dospijevanju u okoliš, organske tvari podliježu brojnim i raznovrsnim kemijskim i biološkim procesima koji često, ali ne uvijek, rezultiraju njihovom pretvorbom u jednostavnije i katkada neškodljive spojeve. Ova je pojava “samočišćenja” povezana sa sposobnošću prirodne sredine da spontano reagira na prisutnost stranih tvari. Brzina i djelotvornost razgradnje zagađivala u ekosustavu ovisi o reaktivnosti spojeva, karakteristikama tla, mineralnom sastavu i sadržaju vlage, mikrobiološkom profilu pa i o klimatskim uvjetima. Kemijska razgradnja katalizirana ionima metala, reakcije spojeva s komponentama humusnih tvari, sorpcija na tlu ili plutajućim česticama, te metabolizam u mikroorganizmima, osnovni su načini detoksifikacije organskih polutanata u okolišu. Ipak, postoje neke klase organskih zagađivala koje su vrlo postojane u uvjetima okoliša i vrlo se sporo razgrađuju, pa pokazuju svojstva akumuliranja tj. postepenog povećanja koncentracije u pojedinim dijelovima ekosistema. Primjeri takvih zagađivala su organoklorirani spojevi, u koje spadaju neki pesticidi (npr. DDT), poliklorirani bifenili (PCB-i), te njima srodni poliklorirani dibenzodioksini (PCDD-i) i poliklorirani dibenzofurani (PCDF-i). Toksičnost ovih spojeva povezana s njihovom postojanošću i dugotrajnim zadržavanjem u vodenom okolišu čini ovu vrstu zagađenja posebno opasnom.

U podzemnim vodama ponašanje organskih zagađivala uvjetovano je opet nizom fizičkih i kemijskih procesa koji određuju njihovu reaktivnost i konačnu raspodjelu izmedju komponenata višefaznog sustava. Dok će dio spojeva biti otopljen u vodenoj fazi, oni slabije topljivi biti će sorbirani na suspendiranim česticama i/ili sedimentu. Sorpcija zagađivala na čestice čvrste faze od presudnog je značaja za njihov transport unutar podzemnih vodotokova. Sorpcija na plutajućim česticama zadržava zagađivala u vodenom toku i omogućava prijenos spojeva vodenom strujom, čime se zagađenje može proširiti kroz sistem podzemnih voda na većem području sve do eventualnih vodocrpilišta, dok sorpcija na sedimentu veže spojeve za dno vodonosnika odakle se mogu sporom desorpcijom vraćati u vodenu fazu i kroz dulje vrijeme zagađivati podzemne vode.

 

dr. sc. Z. Fröbe, dipl. ing. kemije